Tomislav BERONIĆ

Hvala ti što čitaš ove retke. Ako si već pročitala i pročitao moju knjigu možemo komunicirati u drugom licu jednine :)
Za prijatelje sam još i Tata Tomy. Tako me je počela zvati moja jedina kći Dora, što su brzo prihvatili mnogi koji me znaju. Neki su izbacili ono Tata pa sam za njih ostao samo Tomy. Naravno, po njoj je glavni lik dobio ime, nema se tu što lažno skrivati.
Nisam pisac po zanimanju. Bavim se nečim sasvim suprotnim. Programiram poslovne aplikacije, uglavnom za turistički sektor. Brojke i slova. Ne isključujem mogućnost da sam, makar podsvjesno, uzročno-posljedičnu vezu računalnih programa prekodirao u ideju o petoj dimenziji. Ponekad mi se čini da to sve skupa ima neke veze.
Umjesto suhih autobiografskih podataka koji se obično nalaze na posljednjim stranicama većine knjiga, a koje ionako možeš naći na mom facebook profilu, htio bih s tobom podijeliti osnovnu misao koja se, na ovaj ili onaj način provlači kroz ovu priču. 
Dakle, nekako u vrijeme začetka Pete dimenzije, prebio sam pedesetu i shvatio da je moje vrijeme u kojemu sam imao priliku mijenjati svijet jednostavno isteklo. Nisam još za pod lopatu, da budem jasan, niti sam bacio koplje u trnje. Još trajem i imam još toga za dati. Samo na jedan drugačiji način. 
Svoj prostor svjesno prepuštam mladima, onima koji imaju snage, volje, pa ako baš hoćeš i dovoljno ludosti za mijenjati svijet. Neće taj svijet biti ni bolji ni gori od ovoga u kojemu ja provodim svoje dane. Smatram najvećom greškom to uopće uspoređivati. Bit će im izazov. I neka bude. Otprilike isti onakav izazov kakav je bio preda mnom i mojom jedinom životnom partnericom Bibom, onoga dana kada smo kao studenti prve godine matematike prohodali podno Sljemena. Tada sam prestao biti ja i postali smo mi. Sve ove godine, koje smo proveli zajedno, u krugu naše male obitelji, nešto veće porodice i mnoštva prijatelja i neprijatelja, prihvatili smo kao životni izazov za dvoje.