Prolog

Moje oči su počele da prozvode kišu... Proizvode i tebe tamo gdje te nema; gdje te nikada neće biti. Vidim te kada dišem, moj mali beharu, ružo moja rumena. Tvoje ruke i tijelo, topliji od ekvatora, sada su hladniji od Sibira. A ja stojim sam na rubu pjesme kojoj je već došao kraj. Iako je kraj, ja još uvijek ne silazim sa nje, očajnički se držeći za zadnju notu. Djevojko, dušo, ružo, beharu... Reci mi, da li je stvarno kraj?